Svetu se ne može ugoditi

Tužna istina je da se svetu nikad neće moći ugoditi.

Zašto svi težimo baš tome?

Sam Bog zna, a možda ni on.

U prethodnim mesecima kroz rad u psihoterapiji i ljude koje svakodnevno srećem, imala sam priliku da čujem vapaje koji traže pomoć u potrazi za odrazom sebe. Proganjani da budemo nešto što nismo, podrazumevane produžene ruke porodice i sistema, pomislili smo da je normalno zaboraviti i zapostaviti sebe. Očekivanja koja su nam data u amanet, sve su osim zdravog i razumnog življenja.

Od očekivanja se možemo samo razboleti.

Zamislite da vam pišem još jedan roman i da je u njemu glavni junak čovek koji je izgubio sebe. Izgleda kao da ga proganja vizija svih onih koje je na svom putu sreo. Pusta duša i nigde sunca. Opsena sebe samog koja ne zna ni ko je, ni šta je. Ugađajući drugima prikrio je svoje vizije, želje i tragove. Uveren da je disati slobodno samo sećanje. Kako da spozna da ima pravo na pomilovanje, promene, odluke i čežnje?

Zar se bitke gube tako lako?

Može biti da smo kao čovečanstvo došli do anksioznog stanja u kom se promašaj, bol, bolest, užas, ponos roditelja i zadovoljen sistem stavljaju ispred lične sreće i zdravog razuma. Kad počne da nas boli u grudima, kad nestane lep osećaj, potraga, potreba za snovima i kad postanemo senke onih za koje smo verovali da će živeti svoje snove, možda će se negde svet usporiti da nas upozori.

Da li vam treba dozvola da biste odabrali sebe?

Da li vam treba pravilnik po kom biste putovali?

Da li vam treba neko da vas drži miljama daleko od vas samih?

Što pre prihvatite činjenicu da se svetu ne može ugoditi i da ma koliko se trudili da zastanete korak ili dva, da pomognete, saslušate, uskočite kad se to od vas očekuje i da budete dobra verzija sina ili snaje, manje će vas boleti izdaja koju ste počinili prema svojoj duši.

Prošla sam, iskusila, probala da udovoljim i otkrila da što to više činim, manje sam u stanju da doskočim do očekivanog. Ponekad jednostavno prestanete skakati pokušavajući da uhvatite mesec. I sasvim je u redu sesti negde i pustiti da se svet odmotava sam za sebe. Svi će biti dobro, ali vi ćete vremenom biti najbolji za sebe.

Ne smem da kažem da je svet nebitan, jer nije. Ne smem da kažem da ne vredi pomagati drugima, jer je to plemenito i govori o veličini čoveka, ali smem i hoću svima da vam kažem – sebe postaviti na prvo mesto je najvažnije.

Sebe slediti, sebi ugoditi, svoj svet uprkos svima izgraditi, to je hrabrost, zrnce ludosti i pun džak zdravlja. Budite unikati u svetu replika. Jedinstvenost koja sama ume pomeriti granice. I kad spoznate ono što vas ispunjava, zapamtite, ne mora se sviđati drugima. Važno je da se sviđa vama.

Vera, nada, ljubav, upornost, iskrenost, momenti koje vam niko nikad neće moći isplanirati niti oduzeti, sigurni su koraci i putokazi.

Očekivanja su zamke, a jednom davno neko je rekao:

Psi laju, karavani prolaze.

 
(Visited 42 times, 1 visits today)

Leave a Comment