Otkrij svoja divna krila

Ne brojim čekanja. Ne sumnjam u procese i ne strahujem da neće doći oni koji su ucrtani u mapu mog puta. Sve što sam držala nikad nije bilo moje.

Nasmešim se za sebe, jer čudo je da smo se uopšte i sreli.

Čudo je da smo zastali jedni u drugima.

Nekoliko godina sam lutala u potrazi za delovima sebe. Danas bih volela da vama koji ste ovde prvi put, a još uvek se nismo sreli, poželim dobrodošlicu i srećno putovanje. Putovaćemo. To je jedino što možemo.

Duša ne nosi odore. Ona jeste i onda kad nije. Nju ili imamo ili nemamo.

Lutanja nisu loša ako putevi koje otkrijemo povežu izgubljene delove. Danas smo ipak više svoji i život koji živimo je onaj koji želimo. Neko će se u mojim rečima izgubiti, možda se nikad više pronaći, a neko će lutati. Životom lutaju mnogi. Otkriju vremenom da su se ogledali u pogrešnima oko sebe i gubili se onda kad im je valjalo pronalaziti se.

Glas dubina svako začuje. Retki ga slede.

Kad bih se osvrnula iza sebe mogla bih da sakupim punu šaku hrabrosti i straha. Naivnosti, srčanosti i nekih brzopletosti koje su me saplitale. Nakon svih njih došle su mi i godine u kojima sam bivala oprezna, uplašena, usamljena i naoštrenih senzora da slušam vetar koji dolazi iz daljina. Bilo je godina u kojima sam mučila sebe, da bih naučila da je najteže baš to. Onda su se odvezali brodovi i obale su bile sve dalje. Emocije su postale sećanja i oblaci koji bi naišli s vremena na vreme, ali sam ja u svom brodu života plovila bez mogućnosti da ikad više okusim ono što je prošlo. Zato i vi, ako vam se učini da u prošlom ima više delova koji su vam potrebni, setite se. Prošlost je prošla.

Ne posedujte. Ne budite ambiciozni da vas zaslepi nemanje. Budite zahvalni, da vas greje ono što imate. Ne gomilajte odeću, poslove i ljude. Čuvajte i nosite ih sa ponosom dok vam služe. I vi ćete svoje odslužiti, na ovaj ili onaj način. Načine uvek biramo sami.

Lutajte.

Svaki put kad pomislite da neko lepše i bezbednije od vas luta, prevarili ste se. Llutanja nas podjednako bole.

Zaboravimo na zajedljive komentare. Odvežimo sa sebe pertle ljubomore i dopustimo da nas neko vidi. Dopustimo da nas vole onako kako bismo se mi voleli.

Proći će godine u kojima ćemo učiti i naučiti da nam ne treba mnogo ljudi, odeće i obaveza. Shvatićemo da su jurcanja izgovori da pobegnemo od svojih strahova. Prolaziće ali se nikad neće vraćati. Shvatate? Ostajemo sami sebi. I to je najveća prednost lutanja. Kad na kraju shvatimo da iz života kao lišće sa drveta opadamo, luksuz će postati nečiji osmeh i glas preko telefona.

Prosijte se svako malo na najsitnije sito života.

Tako što kad dođu vremena u kojima nema više vremena koje biste gubili i prestanu da vas zanimaju odnosi koji nikuda ne vode, putovaćete nazad sebi. Čemu se vrteti u krug u kom je sve poznato? Prosejte prijatelje i one za koje ste mislili da jesu. Prosejte sebe dok ne otkrijete ko ste.

Ne radi se kod lutanja o tome da popravljate život ili ljude oko sebe.

Ja sam lakša za gomilu gubljenja, za strahove koje je trebalo proživeti ne bih li naučila osloboditi se da zbog sebe postanem drugačije lepša i mekša. Lakša sam za gomilu đubreta, materijalnog i ljudskog. Lakša sam i za gomilu uverenja koja su mi dali u amanet da ih vucaram svetom i spoznajem koliko me koče, muče i plaše. Lakša sam i za neke godine bola. Lakša sam i za koji kilogram nakon što sam prestala da vučem grižu savesti za sve što jesam, a samim tim i što sam naučila da ljudima kažem da odjebu. Da, baš tim rečima.

Neizmerno sam zahvalna na iskustvu. Zahvalna sam na ljudima koji su uz mene i na onima koji su sami otpali. Zahvalna sam na ljubavi koju sam spoznala. Zahvalna sam što sam bila hrabra da je okusim. Zahvalna sam što sam umela reći ne kada je trebalo, iako me je bolelo.

Danas želim da kažem i vama koliko se lako, ma divno, može leteti svetom. Samo odlučite da krila ne krijete pod plaštom straha.

 

1 Love
(Visited 29 times, 1 visits today)

Leave a Comment