Nemoj mi odati gde si! Neću ni ja tebi.

Probudim se jutros i shvatim, pakujem torbu posle skoro dve godine čekanja na isto. Zastanem i prepoznam paradoks života, putujem prema Francuskoj, na sahranu. Da l’ je to zbog ravnoteže među zvezdama, što bi rekao Balašević? Osećam se pomalo nespremno za ovo dugo leto koje je odavno na čekanju.

Sve klijente sam ispratila uz jak zagrljaj i već neko vreme svedočim razglednicama sa nepoznatih mi destinacija. Izgleda da su me ipak nešto i čuli dok sam tresla reči sa dudova iz ulica mog detinjstva. Neću da priznam, ali pobegne mi koja suza ponosa s vremena na vreme. Razvučem osmeh i srcem im otpozdrave šaljem “Ponosna sam na tebe! Samo uživaj!”. 

Govore li i vama da su ponosni na vas? Pošalju li vam pun koverat ljubavi koji ne smete otvoriti do kraja, već sa merom i pažljivo, tek ćošak jedan. Nisu nas navukli na ljubav, sve više me rastužuje i gladni iste bauljamo svetom dok negde ne stanemo i ne sretnemo neke divljakuše u kojima se ogledamo i koje se ne boje u ljubav spustiti golu dušu. Znam. Možda sam zato tu gde jesam. Ovde se ne kupaju goli, pa rekoh da im pokažem da je život mnogo lepši što je izvorniji i siroviji.

Poštujem ja pedigrirane tišine i krv što se ne zagreva preko prihvatljive temperature. Ko još plače od sreće, a kamoli na sahranama? Ipak, meni moj pedigre vojvođanske bosonoge kontese, kaže da je sasvim u redu podsuknjama uskovitlati prašinu kud god pođeš i da krv ako se ne zagreje neće ni da poteče, a toplina…e to ti je gorivo duše! Ili voziš ili te glancaju u nekoj finoj garaži iz koje bi pobegao glavom bez obzira.

Mnoge sam uspela odvezati i sad beže. Samo uživajte i ne osvrćite se. Na jesen vas čekam da popijemo šoljicu čaja i da mi sve ispričate. Neki su svoje odvezivanje odložili uz povremene poruke i mnogo nade da ćemo ipak nekad negde izuti cipele i prošetati tajne Majke Zemlje. Ma hoćemo, budite bez brige. Samo još nije pravo vreme.

Ne znam koje ću koordinate ovog leta otkriti, ali znam da sam se zatekla u čudu, ne zvoni mi telefon i evo kalendar prazan. Ne moram nikoga da uglavim da zavirim pod haubu srca niti da udarim po auspuhu ne bi li iskašljao sve svoje strahove. Rekla bih vam da mi nedostajete, ali ću reći hvala vam što mi pokazujete da je moje srce već zatrubilo veselom sirenom avantura i nestrpljivo čeka da ga sledim.

Ipak, ne bih ja bila ja, da vam nešto ne ostavim…čisto da imate šta da zalivate dok me nema. Verujem vam, pa ostavljam ključ pored sedmog oblaka. Samo dignete pogled ka nebu i brojite. Jedan mnogo pametan čovek je rekao da nema tuge, depresije, niti nemoguće ako koračamo brojeći oblake. Zato sve moje cveće svakog dana da zalivate! Imam 10 saksija i u svakoj gomilu sjajnih priča i vodiča. Nazvala sam ih letnji mentorski program. Ne brinite, vraćam se krajem septembra…

Nemoj mi odati gde si! Neću ni ja tebi. 

 

 

 

3
(Visited 53 times, 1 visits today)

Leave a Comment