Oslobodi pticu u sebi

Čujem kako se odranja kamenje koje vučeš u sebi. 

Ne, nisam ovde da bih ti pomogla da zaustaviš lavinu, već da te čujem i vidim. Premalo je onih koji to čine, a previše njih koji bi da nas ograde, smeste negde i nauče.

Šta te boli? Protiv čega se boriš? Na koga se ljutiš? Čije reči oblačiš kao svoje? Ko te je naučio da je naučeno jedino ispravno? Umeš li da se odučiš? Koje to nove spoznaje ne želiš da primiš, a dolaze ti? Kucaju ti na vrata i čekaju strpljivo. Neće otići, možeš se ljutiti koliko god ti je volja. Neće ti uzvratiti, a tebi preostaje samo da budeš domaćica otvorenog srca ili ljutita izbeglica iz sebe same.

Ne rađa se čovek sa stenom u grudima. Ona naraste kada previše njih oko tebe zna kako bi trebalo da izgledaš unutar sebe. Kamen po kamen, reč po reč, uverenje po uverenje i eto te. Čvrsta i svoja. Braniš se od života misleći da je on kriv što se ne živi po meri sveta, večno, što sreća ne traje duže i što razočarani sumnjamo u sve odgovore pokušavajući da razumemo više.

Razumevanje mi je jednom davno došlo glave i zamalo da ostanem sa one strane.

Odjek koji čuješ nije tu da te uplaši, već da te probudi. Ako u šumu uđeš nespremna, neće ti se ništa desiti. Međutim, ako uđeš previše spremna, možeš se razočarati, uplašiti i sebe ne prepoznati.

Sve što te boli pravi puteve u dubine iz kojih se život najlepše pije. Mogu da razumem, osetim, vidim, a umem i da te čujem. Ipak, ne mogu da ti kažem kako će biti i ne želim. Bila bih onda kao svi drugi. Prepuna mapa koje su moje i koje ti nikad neće služiti, ali će te još više zbuniti i sputati.

Kad krene da se kotrlja ono što si u grudima najjače stezala, došlo je vreme da kreneš po sebe. Nemoj misliti da si jedina. Svako od nas se sretne oči u oči sam sa sobom. Nije najgore što ne znaš ko si, koliko možeš i koliko dugo će trajati. Najgore je što od svega želiš pobeći i čvrsto u šakama stegnuti provalije da se ne otvore. 

Ne vredi…

Možeš svu ljubaznost sveta i ćutanja da upregneš da te prevedu preko misleći da sakrivaš. Ipak, ne vredi. Ono od čega bežiš, na čega se ljutiš i što je krenulo, niko neće zaustaviti. Život se ne ljuti na tebe. Strpljivo čeka da se pomiriš sa sobom i probudiš. Ili se možda duša produbi? Uvek sam se pitala koliko je to povezano. 

Bogate duše nisu one koje broje milione i čuvaju srce od života. Nisu ni one koje beže od ljubavi zarad drugih. Poznavala sam nekad divne duše, usamljene u sebi i najveće kukavice. I dalje su na istom mestu, naizgled bogatije, samo praznije. Zato, jedino što mogu je da ti pričam priče i ostavljam znakove. Mogu da te navedem da slušaš šta živi u tebi. Bogatija si ako dopustiš i osetiš, nego ako se od svega braniš i logikom hraniš. 

Život ne razume prošlost, planove za budućnost i definicije. Zabole ga da li ti bi ti prigušila strastveno srce i obuzdala kovrdže. Ne zanima ga ni da li nosiš skupe cipele ili bosonoga ostavljaš tragove. Život je u tebi i preslikan na sve(t) oko tebe.

Ne širi se veš na tuđi štrik.

Ne objašnjava se otkucaj srca, osim ako ga nisi slušala odmarajući na golim grudima otvorene duše.

Ne uči se iz priručnika o mirisu detinjstva, niti se u rukavicama dodiruje nečija ruka.

Ne isceljuju naučeni, već isceljeni.

Danas znam da sve što me je bolelo, obogatilo me je. Produbilo me je. Naučilo da slušam i čujem. Naučilo da gledam i kada su mi oči sklopljene, a šta god da čujem i vidim, jedino što mogu jeste da dopuštam da bude.

Ako misliš da ćeš zaustaviti lavinu i da će tvoje provalije biti uređene ljudskom rukom i logikom, možda ću te razočarati. Nećeš! 

Jedno sigurno znam, nije važno koliko dugo možeš zadržati dah i koliko uporno uvide kao kockice slažeš. Umorićeš se. Jednom sam i ja. Svaka je slika savršena. Trenutak je sve što imaš. 

Što manje sebe u strah uviješ, više ti tebe život donese.


Ako i dalje ne znaš kako i o čemu govorim, pridruži mi se na letnjem mentorskom programu Perom do duše. Ne moraš pisati knjigu, ali možeš krenuti po sebe. Program je offline i stiže ti na mejl svake nedelje. Zato je idealan za leto. Pišeš i svoje sve svuda nosiš sa sobom, dok ne otkriješ da si spremna dopustiti.

Kako izgleda? Otkrij sama… 

 

3
(Visited 92 times, 1 visits today)

Recent Comments

  • brankagrbovic4
    12. July 2021 - 9:23 AM · Reply

    Fenomenalno
    “Danas znam da sve što me je bolelo, obogatilo me je. Produbilo me je. Naučilo da slušam i čujem. Naučilo da gledam i kada su mi oči sklopljene, a šta god da čujem i vidim, jedino što mogu jeste da dopuštam da bude.”
    Idealno za nas – sebične prema sebi samima…

    • Maja Wu
      13. July 2021 - 8:44 AM · Reply

      Ljubav prema sebi nije sebičnost. Život nam se dešava hteli mi to ili ne. Hrabri ga prožive, ostali su u otporu dok jednom ne posustanu i ne shvate koliko mnogo su izgubili/propustili.

Leave a Comment