Strah te može koštati

Zahvalnost je medicina koja rešava sve probleme, ne košta ništa i vibrira isceljujuće.

Koliko smo zaista zahvalni, to samo mi znamo. Kada bi se zagledali duboko u sebe i priznali istinu, ono što mislimo a ne pokazujemo drugima, shvatili bismo da je u nama mnogo neizgovorenosti.

Pre deceniju, živela sam drugačiji život. Imala sam stalan posao, porodične ručkove nedeljom i prijatelje za kafanu i pozorište petkom. Imala sam i ono o čemu se ne govori, a svi žive. Real life. Život od pre deceniju me je koštao mnogo čega. Ovaj me nagrađuje učenjima, slobodom i spoznajama.

Zvuči kao da sam živela robiju, a ne život. Ipak, nije tako. Moj je život i onda bio lep, samo ukalupljen i prepun uverenja, očekivanja, svega onoga što se “treba” i “mora”. Očekivanja i programi koja dobijemo često su sakrivena u našem nesvesnom i guše, udaraju, vuku nas kroz svaki dan. Mi osećamo da nešto nije na mestu, da nismo zadovoljni ili srećni, ali usred svega retko kad realno možemo videti.

Svi živimo iluzije, strahove, očekivanja okoline, porodice i koliko god imali životnog iskustva, trzamo se i dalje  na neke reči i/ili ljude koje su okidači. U našem životu postoje ljudi za koje smo slepo vezani, nevidljivim strunama vučeni i moguće da se od nas očekuje mnogo. Zbog toga smo često ljuti. Ne umemo drugačije. Majka, otac, tetka, ljubavnik ili kolega svejedno je. Neko se zakačio. Ne pitajte me kako znam. Znam. Učila sam na sebi i ponavljajućim obrascima. Nosila sam tuđe identitete kao da vučem nekoliko planina za sobom. 

Da li vam je iko ikad rekao šta strah radi u vama?

Pretpostavljam da nije. Možete imati čopor dece, biti uvažen član društva i naizgled jaka ličnost. Ipak u sebi kipite od ličnih strahova i misli kojima robujete. Da i strahovi su misli. I to one koje sami kreiramo, najčešće negativne i po nas pogubne. Strahovi u nama ključaju, vrebaju, čekaju, guše i kada naše ćelije više ne mogu da podnesu pritisak, naša neurologija kaže: “Sad je dosta. Opomenuću te!”, tada nastaje haos. Skoči vam pritisak, počinje vas boleti glava, imate aritmiju, povišen šećer, nekim čudnim putevima noga vam trne i ne možete da koračate, a da ne govorim o bolu u stomaku i nemogućnosti da svarite svoj život.

Jednog jutra, probudila sam se spremna da pustim i da se borim. U svakom smislu. Morala sam da se suočim sa svim(a) koji su kao vozić u koloni zakačeni putovali sa mnom. Morala sam da naučim da se oslobodim strahova i očekivanja. Lekcije su mi dolazile na razne načine. Put i dalje traje, a ono što sam učeći o sebi otkrila, jeste da je strah proizvod sredine iz koje dolazim, planete Zemlje i ljudi koji su me okruživali.

Strah je najveći neprijatelj svakog pojedinca, a kolektivan strah uništava dok svi ne postanemo deo programa.

O čemu govorim?

Korona virus. Strah od letenja. Strah od života. Strah od (pravih) partnera. Strah od uspeha. Strah od ljubavi. Strah od samoga sebe.

Ne znam kako je na drugim planetama, ali na ovoj našoj je postalo sjebano. I nemojte da mislite da je u mom životu, u drugoj zemlji i među strancima nešto drugačije. Oni su svoji, ja sam ovde stranac. Meni ne smeta. Oni takođe žive strahove. Kolektivno, sistemski su programirani da se boje sebe samih, da se osvrću i za svojom senkom i zbog istorije koja ih proganja kao najveće zlikovce. 

Kada sam se sama zadesila u svim svojim strahovima, problemima i spoznajama, nisam imala ništa osim čvrstog tla, duše i saznanja da sam verovala da imam nešto što je samo moje. Do kraja, uz puno poverenje i sve što može ići uz to. Istin je, nikoga nemate! Ne posedujete ništa osim svoje dve ruke, razuma i duše. I gde god da odete, na koju god stranu sveta da vas bace, bićete sami sa sobom i u koferu duše nosićete sve svoje strahove, uverenja i spoznaje.

To je bio početak. Što ih je više sa mog puta otpadalo, sebi sam bivala vidnija i jasnija. 

Lakoća i spoznaje dolaze kada se oslobodite uverenja i moranja. Kada shvatite da niste titula koja visi na vratima, da niste svoj partner/deca, da niste ono što vozite, trošite i da niste ono što ste nekome dali ili učinili, izgubite 100 kilograma lanaca koje ste sami na sebe stavili!

Bolesti dolaze dok punimo kofere duše i vrištimo egom koliko smo moćni i sposobni. Ozdravljene dolazi kada ispraznimo kofere i shvatimo da je najveća i najlepša moć koliko smo slobodni, iskreni, nesputani, nesebični i koliko smo u stanju voleti.

Strahovi spadnu sami, kao prevelika haljina koja klizne sa ramena, onog trenutka kada se u vama pomiri prošlo, sadašnje i buduće. Postanu staza preko koje idete ka samima sebi.

Ne znam da li je moguće skinuti sve svoje strahove. Ono što znam, živeti dan po dan i ne bojati se onog što dolazi u susret je lakši način. Kada naučimo da su tajne i strahovi najteži tereti i da ih je potrebno pustiti da polete svetom, počećemo da biramo dobre reči i namere. 

Jednog dana popela sam se na pozornicu života i podelila svoje najlepše i najteže sa svetom. Od tog trenutka sebe smatram slobodnom. I hrabrom. Nekad sam bila nemirno more, oluja koja ne zna u koje stablo će se uplesti kad postane najgore, a onda sam otkrila da je mir u prihvatanju sebe i praštanju. Sve čemu su me učili, što su mi podarili, o čemu su mi govorili, nije moglo drugačije. Ni oni sami nisu znali za bolje. Kada je došlo vreme da otkrijem bolje, naučila sam.

Ako ste sebi teški, puni strahova i u otporu prema životu, možda ste zarobljeni u (nesvesnom) svetu uverenja koji ste dobili u amanet. Ne brinite. Prvi korak je spoznati da nemir u nama inicira na promene. Sledite ga, usudite se i dopustite mu da vas vodi.

Mnogima su životi prošli u strahu da će ih neko osuditi, da neće uspeti, da nisu dovoljno dobri ili da je samo jedna ljubav dozvoljena. E dragi moji, strah od letenja može da vas košta života, jednako kao i samo letenje.

Moj je izbor da letim kroz život i da sebi budem laka. Hoću li negde naleteti na korona virus, na uverenja predaka, prazna obećanja ili kletvu ljubomorne žene, otkud znam. Misliću o tome sutra, ako bude bilo potrebno.

Još jedna od lekcija koja nam svima može koristiti jeste da nikoga i ništa ne uzdižemo previše, a da obećanja dočekujmo sa osmehom i rezervom. Prošle su godine u kojima sam očekivala. Sad niti čekam niti očekujem. Sama stvaram i životom putujem. I ne bojim se da ću nekoga izgubiti ako kažem NE.

Zabavljajte i posmatrajte sve(t) oko sebe i u sebi. Petar Pan nije mogao poleteti bez svoje srećne misli, sad vam je valjda jasno i zašto. Kada bez svega i svih budete mogli, bićete sebi najbolji. Tek kada smo celi, svoji i ogoljeni, možemo zaista i živeti. Život ne košta, strah košta mnogo.

1 Love
(Visited 81 times, 1 visits today)

Leave a Comment