Roman se piše tek kad ga odživiš

Razmišljam, mogla bih ovaj tekst da nazovem i “Ne plašite se ispisane stranice. Nad praznom se dobro zamislite…”.

Osluškujem strahove u ljudima i neizgovorenosti koje su glasnije od svake izgovorene reči. Zapišem ih kao znakove na putu i znam da će mi služiti. Život je prepun istih. Ljudi su zaboravili da vide srcem.

Zaslepljeni medijskom propagandom, serijama, filmovima i socijalnim mrežama kreiramo svaki svoj dan, vrednosti i odluke. Zamenili smo život za Instagram, za potvrdu vrednosti jednog srca (lajka) i nečiji uslikan ručak. Naježim se kada pročitam “Podelite moj post, treba mi još pratilaca…” i slične pozive. Ko nas prati i koga mi pratimo? I zašto je praćanje danas postalo važnije od uranjanja u sopstveni život, čitanja knjiga i razmišljanja? Da li je lakše da skrolujemo po sadržaju, kao ribe na suvom gladne svoje prirodne sredine?

Lakše je.

Sve naše nedovoljnosti i bojazni da nas neće prihvatiti ako nismo u skladu sa metrikama mreže, pretvaraju se u pomamnu trku da budemo sve što nam se servira. Ne znam da li je zaista moguće živeti, ako ne znamo ko smo. Sa kim se takmičimo? Kome se dokazujemo?

Ovo nije tekst o socijalnim mrežama. Ovo je tekst o svima nama. Možda ste u kampanji za nečija prava, možda biste rado ustoličili sebe, prodajete knjige, popravljate automobile ili ste neko ko silno želi nešto (ne)navedeno, svi smo delovi istog. Ne razlikuje se moj centar od vašeg, a ne može biti ni odvojen a da ne dirne u sam centar svih centara. Znam, teško je razumeti, zato preporučujem da poklonite sebi Atišinih sedam tačaka treninga uma i da otkrijete lepotu istog.

Činjenica je, sve je mnogo jednostavnije i lepše nego što mi vidimo. Ne mora se sve što se može. A može se mnogo, kada znamo koja je naša istina.

Volela bih da šapnem, svim nesigurnostima “Pokažite se! Divne ste!”

Volela bih da viknem na sve stroge poglede i pravilnike “Dosta više! Šta umišljate, ko ste?”

Volela bih da svima na mreži ostavim skrivenu poruku ljubavi i najvažnije “Nije lutko važno ko te prati i koliko njih deli tvoje slike. Važno je koliko ti sebe pratiš.”

Volela bih i da svim čekalicama ovog sveta, što u nadi žive lažne priče, kažem jasno i glasno “Niko te neće spasiti iz tvoje laži. Izađi sam i živi.”

Volela bih, ali ja sam odgovorna samo za sebe i znam da se roman piše tek kad ga proživiš i ničeg se ne stidiš.

•••
Na vežbama terapijom pisanja i na radionicama, čest problem jeste nesigurnost i strah da nismo dovoljno dobri u oku posmatrača. Kada posmatram širu sliku, ljude koje sam upoznala i poželela da nisam nikad, kao i one koje bih volela da sam u bočici oko vrata ponela kao amajliju, poželim nekad svim svojim klijentima da šapnem toliko toga. Prećutim ipak, pa im ostavljam znakove pozivajući ih na putovanje.

E putovanje tek nije (jednako) za svakoga… ne vrate se svi sa njega. Neki putuju zauvek.

•••

…jer ne piše se samo roman kao što rekoh, kad ga proživiš. Život se piše isto tako.

Ispunite svoju svakodnevnicu malim, značajnim koracima promene i akcije. Radujte se, čitajte, provodite vreme u prirodi i slušajući tišinu. Sadite drveće koje će jednog dana kada vas ne bude misliti na vas. Birajte da živite ljubav a ne laž. Birajte da živite ispunjeno, a ne prazno. Odvažite se na put razmišljanja i učenja. Rast i napredak nisu u tuđoj knjizi ili dvorištu. U nama su. Nisu uvek zen bašta, ponekad su kanalizacija iz koje treba naći put za opšte dobro svih.

Otkrijte svoju istinu, kakva god ona bila – savršena je. Zato što je vaša! Recite je, priznajte je sebi i živite je.

Budite nežni, blagi i praštajte. Sebi i drugima. 

Nekoliko godina sam ažurirala podcast i mislila da je važno da se uklopi u očekivanja svih vas i mreže, a onda sam prestala jer me je umorilo. Umaraju me moranja i kalupi. Opšte je poznato da sam ona koja je pre skoro deceniju, izašla iz uštirkanih očekivanja i rekla

“Odoh, zajebi.”

Pardon. Psovanje nije lepo. YouTube se oglasio da moja večerašnja epizoda nije prikladna za mlađe od 18 godina. Klimnuću glavom i šapnuti dotičnom da mlađi od 18 godina znaju stvari za koje ja nisam ni čula, a da ne pričam o promiskuitetu i kresanju koje je, pardon opet, neprikladno.

Čemu to femkanje i lažni moral?

Potkresujemo živicu kad izraste pa ne možemo videti kako komšinica u gaćama širi veš. Potkresaćemo i reči, rečenice i nečije romane, samo da se uklope u standard očekivanog. Skresaćemo u brk slučajnom prolazniku, a da ne pričam u jutarnjem špicu kad se nađete na putu od Majnca do Frankfurta (što se meni nije desilo godinu dana, hvala koroni), kad skrešete onom ispred sebe. Automobil se smrzne.

Nego da vam kažem, u tome i jeste suština nerešenih priča. Mnogo je lakše da klizimo niz dlaku i igramo igre. Zato danas valjda niko nikog iz zadovoljstva više ni ne k… Zato se danas živi u mraku, zamišlja nečiji lik, sanjari u prazno i veruje da je lakše ako svi jedni drugima opalimo lajk (srce).

Ovo nije tekst o tome.

Želela sam da vam kažem, podcast je ponovo u etru, eno ga i na buvljaku. Prevrće po svemu. Od sada se neke od čajanki snimaju uživo, sa vama. Kreiramo epizode koje ne nose rukavice, stvari zovemo svojim imenom a na zidovima ne visi diploma o moralu. Kad smo kod istog, morala sam!

Poslušajte o čemu govorim i ne stidite se.

Ako vas je na neki način…nešto…vi znate već šta, pridružite nam se. Prijavite se na newsletter i dobićete poziv za sledeću čajanku.

1 Love
(Visited 90 times, 1 visits today)

Recent Comments

  • leptir
    11. February 2021 - 7:50 AM · Reply

    Da, i ja se pitam “Čemu to femkanje i lažni moral?”
    Nepravde i lažni ljudi, životi…
    Iskrenost je “mač sa dvije oštice”, ali, ne odustajem, neka, neka tvrde da sam drhtala pred zmajem, oni su gledali iz prikrajka…
    Sanjam o sreći, …
    Moje loše prepričane riječi… “Samo retki nađu retke”…

    • Maja Wu
      11. February 2021 - 11:34 AM · Reply

      Lepota leptira je u njegovoj sposobnosti da dodirne nevidljivo. Budite blagi, praštajte i volite. Prema sebi i drugima. Sreća je u Vama, a pred srećom i zmajevi postaju nežni divovi.

Leave a Reply to Maja Wu. Cancel Reply